Volim da pisem. Stvarno volim. Oduvek sam volela.
Kao mala sam pravila slikovnice i izmisljala i planirala price za knjige koje ce se sastojati iz vise nastavaka, pokusavala da crtam stripove, smisljala scenarija za filmove.
Prvi blog sam napravila kada sam imala 13 godina, i dobrih godinu dana pisala gotovo svakodnevno. Posle njega imala sam jos nekoliko drugih blogova (postidim se kako sam amaterski pisala pre x godina, pa kao hiroviti tinejdzer obrisem ceo blog i pocnem novi... sada zalim za svim tim izgubljenim tekstovima...). Pored blogova, sve to vreme vodila sam i dnevnike, a usput pocela da pisem bar 7 romana - a smislila ideje za jos 5! Cak sam pocela i kratke price i pesme da pisem! A nisam verovala da cu ikada uspeti samostalno da napisem pesmu!
Dakle, ceo zivot sam smisljala price, svoja mastanja i osecanja olovkom prenosila na hartiju. To mi je tako prirodno.
Medjutim sinoc dok sam prekucavala pesmu koju sam napisala pre pola godine, da je objavim na blogu, shvatila sam da sam usled svog stresa koji mi je fakultet izazvao (a i srednja skola pre) - a i mnogi drugi stresovi sa kojima sam se u zivotu susrela u poslednjih nekoliko godina, ja sam zaboravila da ja u stvari uzivam u pisanju, da me to oslobadja i cini srecnom. Zaboravila sam da pisem! Niko me nije potsetio...A nije ni mogao, jer nikome nisam rekla koliko mi pisanje zapravo znaci!
Tako da, smatrajte se obavestenim da ja, M, volim da pisem!
I smatrajte se slobodnim da me potsetite da pisem, kada me zivot sustigne i zaboravim na to.
Potrudicu se da ja sustignem zivot, a ne on mene. Casna pionirska!
P. S. Jutros sam se probudila u pola 6 ujuru; nebo je bilo apsolutno magicno! Otvorila sam prozor i udahnula svez vazduh, a sve sto se culo su bile ptice i tisina. Nijedan covek napolju, svi spavaju. Kakva milina! Moram cesce da pocnem da se budim ovako rano :D
- M