Znate sta je sranje? Kada vas svaka ljubavna pesma potseca na njega; one srecne vas potsecaju na vreme koje ste zajedno proveli, srecni i bezbrizni. A one tuzne izazivaju fizicki bol u vasim grudima.. Kako je moguce da pesma izazove fizicki bol? Najgore od svega je sto ne mozete da prestanete da slusate te pesme, jer jedino sto vam je od njega ostalo su osecanja koja se vracaju kada cujete te melodije..
Najvise me cudi kako neko sa kim ste proveli manje vremena nego sa nekim drugim osobama moze da vam znaci toliko puno. Nekada jednostavno samo kliknete i naviknete se na prisustvo te osobe kao da je oduvek bila u vasem zivotu. Ne razmisljate o tome da bi oni mogli da odu i odjednom nestanu iz vaseg zivota. A kada se to desi, pokupiti sebe ponovo nije bas najlaksa stvar na svetu.
Sta je sa svim onim recima koje su ostale neizgovrene? Pitanjima koja ce zauvek ostati samo pitanja? To sve ostaje u vama. Mozda vam se u nekim trenucima ucini da je iscezlo, ali kada sedite sami u sobi, crtate i slusate muziku; sve se odjednom vrati. Ili kada sedite na onoj klupi. Ili setate onom ulicom. I cini se da sve vraca uspomene, a svaka uspomena pomalo zaboli. I svaka osoba koja ima kosu kao on u vama automatski izazove blazu tahikardiju jer o moj boze mozda je to on! A kada shvatite da nije, nastaje sok nakon iscezavanja ishitreno ubrizgavanog dopamina u vasem mozgu i postanete pomalo letargicni.. ipak necu videti njegove oci jos ovaj jedan put...
Posle nekog vremena pomislite cak i da niste mozda poludeli! Kako jedan obican momak moze ovoliku zbrku u glavi da napravi!? Ali znate da on nije obican; da jeste vec biste ga odavno zaboravili. I nastavljate da se cudite cinjenici da ste potpuno promenjeni kao osoba; postali ste malcice ogorceni, svet ne vidite kao idealno mesto kao sto ste ga ranije videli. Sve dobija neki boemski, poetski prizvuk. Dopadne vam se i neko drugi, okrenete se za njim, ali da li sebe mozete da zamislite sa njim? Ne.. nije to to.
Ne znam da li je to do mene i mojih mladih godina, pa sve tragicno dozivljavam; moguce da jeste. Ali zar nije ljubav razlog sto svi zivimo? Zar nije to ono cemu se svako nada u zivotu? Svi se prave da je to nebitno, svi su oni nedodirljivi. A u stvari treba samo da prestanu da se prave i priznaju sebi da ljubav nije nebitna kao sto su ubedjivali sebe da jeste; jer ljudi ubedjuju sebe u to samo da bi na kraju manje patili kada se desi neizbezno.
Pa, pretpostavljam da se sve sa razlogom desava (KAKAV KLISE OU EM DZI), i da covek sve na kraju preboli. Ili mozda ne preboli, samo zaboravi.. Daleko do ociju, daleko od srca.
Preporucujem da pogledajte video ispod od 6:12 do 13:25 minuta; u pitanju je prelep intervju sa Momom Kaporom (verujte necete se pokajati ako izdvojite par minuta za ovo)
(Slika preuzeta sa interneta)
- M
No comments:
Post a Comment